Bilo da dišemo sve gori zrak ili samo toga postajemo svjesniji zahvaljujući popularnim aplikacijama, a posebno aktivističkim kampanjama, pritisak javnosti ostaje ključan za unapređivanje sistema mjerenja i ostvarivanje prava na obaviještenost o nivou zagađenja.
Prije samo deset godina, podacima o zagađenosti zraka na Zapadnom Balkanu bavili su se naučnici i službe javnih ustanova za zaštitu zdravlja. Mi ostali smo tek naslućivali da li gledamo u običnu maglu ili oblak smoga i sitne prašine. Žalili su se uglavnom oni s hroničnim oboljenjima pluća i stanovnici i stanovnice poznatih industrijskih i rudarskih centara. I to zato što su često zaista mogli da vide i omirišu zagađenje i primijete naslage čađi na vozilima i biljkama u bašti.
U međuvremenu počele su da se grade stanice za praćenje zagađenja, ali podaci nisu odmah postajali javno dostupni i razumljivi. Danas se na pojedinim televizijskim programima može vidjeti semafor s indeksom kvaliteta zraka i to tek za glavne i veće gradove. Rijetko i na javnim mjestima.
Najsofisticiranijim mjernim stanicama na Zapadnom Balkanu upravljaju ministarstva zadužena za okoliš i ustanove pod njihovim okriljem. Kategorije ukupnog stepena zagađenosti pojednostavljeno se prikazuju bojama. Njih je pet ili šest, u zavisnosti od metodologije.
Kategoriju u kojoj je ukupni pokazatelj određuje najdominantnija zagađujuća materija. Na primjer, ukoliko je prisutnost sumpor-dioksida toliko opasna po zdravlje da spada u ljubičastu kategoriju, objedinjeni pokazatelj će biti u ljubičastom čak i kada su sve ostale supstance u zelenom.
Posljednjih godina sve više građana i građanki kupuje lične, jednostavne uređaje za mjerenje zagađenosti. Popularni su i kućni prečišćivači zraka. Oni također obično prikazuju prisutnost štetnih materija.
Zakonska obaveza
Vlada i lokalne samouprave po zakonu su dužne da prate zagađenost, obavještavaju stanovništvo o rezultatima i prave planove i primjenjuju mjere za poboljšanje kada se premaše dozvoljene granice. I pored znatnih pomaka od početka uspostavljanja mreže mjernih stanica za kvalitet zraka i sistema za informisanje javnosti u zemljama regiona, kvalitet i količina podataka nisu na zadovoljavajućem nivou, a zvanični rezultati moraju biti mnogo dostupniji i jasniji.
Kad ne bi bilo popularnih sajtova i mobilnih aplikacija na kojima u realnom vremenu možemo pratiti podatke sa skoro svih stanica po svijetu, stanovnici mnogih gradova morali bi da se oslone na web stranice lokalnih ustanova. Tu informacije još uvijek često kasne i nisu prikazane na način da se lako razumiju.
Dalje, brojna područja, čak i urbana, još nisu pokrivena stanicama za monitoring ili se ne mjere sve relevantne zagađujuće materije. U najvećem mraku su stanovnici rjeđe naseljenih oblasti i ljudi koji nemaju pristup internetu. Ukoliko bi bili obavještavani kada vanjsko ili ambijentalno zagađenje dostigne opasni nivo, mogli bi da, u skladu sa preporukama za takve situacije, ograniče boravak napolju i drže prozore zatvorenima dok najgore ne prođe.
Građani imaju pravo znati kolika je zagađenost zraka i da budu obaviješteni o svakoj promjeni. Lokalne i državne institucije moraju pravovremeno da ih obavještavaju isto kao kad se desi da se pogorša kvalitet vode u vodovodu, poraste koncentracija alergena u zraku ili količina sunčevog ultraljubičastog zračenja.
Možemo povući još jednu paralelu: s najavama vremenskih nepogoda ili isključenja struje. Na koncentraciju zagađujućih materija u zraku utiču i meteorološki uslovi, ali nadležne ustanove na Zapadnom Balkanu još ne objavljuju takve prognoze.
Rupe u sistemu
Po nalazima Evropske komisije[1], najslabije stojimo sa podacima o prisustvu čestica PM2,5 (onih čiji je prečnik do 2,5 mikrometara), jer ih mnoge stanice ne mjere ili ih mjere s prekidima. To je jedna od najopasnijih zagađujućih materija, najsitnija, nevidljiva prašina što prodire u tijelo čak i kroz kožu.
Nedostaje hemijska analiza pomoću koje bi se odredio izvor i količina sekundarnih čestica u zraku. Naime, stanice za mjerenje ne mogu odrediti porijeklo PM čestica, a neke od njih nisu dospjele u atmosferu direktno iz sagorijevanja, već se formiraju hemijskim reakcijama od drugih vrsta zagađujućih materija.
Institucije zadužene za mjerenje nemaju dovoljno finansijskih i ljudskih resursa, navodi Svjetska banka u izvještajima za Sjevernu Makedoniju[2], Bosnu i Hercegovinu[3] i Kosovo[4].
Validnost podataka u nacionalnim i izvještajima koji se šalju Evropskoj agenciji za okoliš (EEA) varira od mjesta do mjesta i od zemlje do zemlje. Rezultati mjerenja svakog sata su glavni kriterij. Po evropskom standardu potrebno je da bude dostupno 90 procenata podataka godišnje, mada u obračun ulaze i mjerne stanice sa barem 75 procenata.
Evropska komisija navodi da je broj stanica sa kojih se podaci dostavljaju agenciji ograničen. Najviše takvih ima Sjeverna Makedonija.
Za kvalitet podataka neophodno je redovno održavanje uređaja iz državne mreže, a ono je skupo. Najveća sredstva je pritom potrebno odvojiti za automatsko mjerenje nivoa PM čestica. Spori postupci nabavke mogu da izazovu prekide od više mjeseci[5][6].
Većina zemalja regiona nema precizan popis izvora i količine emisija zagađujućih materija[7].
Politička volja
Za donošenje odluka o mjerama za poboljšanje kvaliteta zraka neophodno je detaljno praćenje situacije uz zvanične izvještaje s objedinjenim podacima. Zdravstvene ustanove ne mogu da prate i proučavaju uticaj zagađenosti zraka ukoliko nema stalnog mjerenja.
Skoro sva odgovornost za sisteme mjerenja zagađenosti i obavještavanja javnosti leži na vladama država regiona. Za prevazilaženje gore navedenih izazova potrebna su velika ulaganja, ali dosta posla može se riješiti i samo uz političku volju – centralne vlasti imaju moć i kapacitet da unaprijede saradnju i koordinaciju sa nižim nivoima uprave i omoguće razmjenu informacija. Njihovo je i da bolje organizuju održavanje stanica i uključe više njih u evropski sistem.
Bilo da zagađenost zraka na nekim mjestima raste ili smo nje samo postali svjesniji uslijed veće dostupnosti podataka, ovdje leži još jedan značajan faktor za političku volju. To je pritisak javnosti. Očigledno je da građani i organizacije za zaštitu okoliša moraju tražiti da se omogući ostvarivanje prava na informisanje o onome što dišemo.
Moć udruživanja
Pritisku na institucije je doprinos već dala popularnost web stranica i mobilnih aplikacija za praćenje zagađenosti zraka koje daju objedinjen i jednostavan pristup informacijama iz gradova i država i cijelog regiona. Njihov dalji razvoj, uz omogućavanje pristupa historijskim podacima i njihovom poređenju, dalje će mobilisati stanovništvo i podizati svijest o ovom gorućem pitanju.
U posljednje vrijeme građani preko tih aplikacija umrežavaju podatke sa svojih, kućnih mjerača zagađenosti zraka. Oni nisu precizni kao prave stanice, ali u kombinaciji sa meteorološkim podacima mogu pomoći kod prognoziranja zagađenosti. Prenošenje informacija sa ličnih uređaja na aplikacije korisno je i za ljude od kojih su zvanični mjerači još daleko.
Jedan od glavnih zadataka je izrada kataloga-inventara izvora, vrste i količine zagađujućih materija, kako bi se vidjeli udjeli pojedinih ljudskih aktivnosti u zagađivanju zraka. U tome ozbiljnu ulogu imaju lokalne samouprave. Naime, informacije će biti potpune isključivo ukoliko se popišu i ložišta po domaćinstvima i vrsta goriva koju koriste. Kad smo kod opština i gradova, oni mogu da daju doprinos postavljanjem semafora s informacijama o zagađenosti zraka na javnim mjestima.
Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Sjeverna Makedonija i Srbija su u novembru prošle godine potpisivanjem Sofijske deklaracije prihvatili Zelenu agendu za Zapadni Balkan. Ona utvrđuje obaveze država regiona da poboljšaju mjerenje i izvještavanje i otvara put ka sredstvima za finansiranje iz Evropske unije.
Konačno, kvalitetno obavještavanje moguće je samo uz učešće medija – javnih i privatnih, redakcija na lokalu i onih sa nacionalnom i regionalnom pokrivenošću. Za portale, radio-stanice i televizije nije teško da nađu mjesta za čovječuljka koji se pojavljuje u nekoliko boja i koji nam ukazuje na kvalitet zraka koji udišemo.
[1] European Commission: “JRC Science for Policy Report: Status of air pollutants and greenhouse gases in the Western Balkans”, 2020
https://publications.jrc.ec.europa.eu/repository/bitstream/JRC118679/air_qualityghg_western_balkans_online.pdf
[2] The World Bank: “Western Balkans Regional AQM – Northern Macedonia”, 2019 http://documents1.worldbank.org/curated/en/116521576516981237/pdf/Air-Quality-Management-in-North-Macedonia.pdf
[3] The World Bank: “Western Balkans Reqional AQM – Bosnia and Herzegovina”, 2019 http://documents1.worldbank.org/curated/en/117281576515111584/pdf/Air-Quality-Management-in-Bosnia-and-Herzegovina.pdf
[4] The World Bank: “Western Balkans Regional AQM – Kosovo”, 2019
https://openknowledge.worldbank.org/bitstream/handle/10986/33041/Air-Pollution-Management-in-Kosovo.pdf?sequence=1&isAllowed=y#page=64&zoom=100,92,813
[5] Institut za javno zdravlje Srbije “Milan Jovanović Batut”: “Zagađenost urbanog zraka na teritoriji Republike Srbije merena u mreži institucija javnog zdravlja u 2019. Godini”, 2020 http://www.batut.org.rs/download/izvestaji/higijena/GodisnjiIzvestajZrak%202019.pdf
[6] Godišnji izvještaj o kvalitetu zraka u Federaciji Bosne i Hercegovine za 2019. godinu (2020) http://www.fhmzbih.gov.ba/latinica/ZRAK/izvjestaji.php
[7] European Commission: “JRC Science for Policy Report: Status of air pollutants and greenhouse gases in the Western Balkans”, 2020
https://publications.jrc.ec.europa.eu/repository/bitstream/JRC118679/air_qualityghg_western_balkans_online.pdf
